Paulo Koeljo

O PRILIKAMA I LJUBAVI

Shvatila sam da često ne postoji druga prilika; bolje je prihvatiti darove koje nam nudi svijet. Ako treba nekom ili nečemu da budem vjerna u životu, prije svega moram biti vjerna sebi. Ono malo iskustva koje sam stekla u životu naučilo me je da niko ničim ne gospodari, da je sve iluzija – a to važi kako za materijalna dobra tako i za duhovne vrijednosti. Ko je makar jednom izgubio nešto što je imao a smatrao svojim neotuđivim posjedom (što se meni već bezbroj puta desilo), shvati da mu zapravo ništa ne pripada. I ako mi već ništa ne pripada, nemam nikakve potrebe da gubim vrijeme baveći se onim što nije moje: bolje je da živim kao da je danas prvi (ili posljednji) dan mog života.

Ljubav je uvijek nova. Nije važno da li volimo jednom, dvaput, deset puta u životu jer se stalno suočavamo sa situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili u raj, ali uvijek nas nekud odvede. Treba je prihvatiti, jer je ona osnovna hrana našeg postojanja. Ako je uskratimo sebi, umrijećemo od gladi gledajući žudno u drvo života, a nećemo imati smjelosti da pružimo ruku i uberemo plodove. Treba tražiti ljubav, ma gdje ona bila, čak i onda kada to podrazumeva sate, dane, nedjelje razočarenja i tuge.
Jer onog časa kada krenemo u potragu za ljubavlju, i ljubav takođe polazi nama u susret!
I spasava nas.

Koeljo

Bila je nedelja i cijela porodica je bila na ručku kod bake. Tada je morala imati već četrnaest godina i žalila se da ne može da uradi neki zadatak za školu i da sve što započne ispadne skroz pogrešno.

“Možda te greške nečemu uče”, rekao je otac. Ali Brida je insistirala da je ničemu ne uče; da je krenula pogrešnim putem i da sada ništa nije moglo da se učini.

Otac ju je uzeo za ruku i odveo u sobu u kojoj je baka gledala televiziju. Tamo je bio jedan veliki stari sat koji već godinama nije radio jer nije bilo dijelova da se popravi.

“Ne postoji ništa skroz pogrešno na svijetu, kćeri moja”, reče otac pokazujući joj sat.

“Čak i sat koji ne radi uspije da bude tačan dva puta dnevno.”

Paolo Koeljo – Brida

PRIRUČNIK ZA RATNIKA SVJETLOSTI

Na žalu istočno od sela, postoji jedno ostrvo, s ogromnim hramom, prepunim zvona”, reče žena. Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu. Nikad je ranije nije sreo.
“Jesi li već vidio taj hram?”, upita ona.
“Otiđi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda.”
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjede u pijesak i zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je navikao da viđa: plavo nebo i okean. Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o ostrvu sa hramom.
“Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji čukundjedovi ovdje živjeli”, reče mu jedan stari ribar.
“Onda je naišao zemljotres i ostrvo je potonulo u more. Međutim, iako više ne možemo da ga vidimo, i dalje uspijevamo da čujemo zvona s hrama, kada ih more zanjiše, tamo na dnu.”
Dječak se vrati na žalo i načulji uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne, ali jedino što je uspio da čuje bio je šum talasa i krici galebova. Kad se spustila noć, dječakovi roditelji dođoše po njega. Sutra izjutra vratio se na morsku obalu; nije mogao da vjeruje da bi onako lijepa žena mogla da govori laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će da joj kaže da nije vidio ostrvo, al’ da je čuo zvona sa hrama, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.
I prođoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio je ubijeđen da mora otkriti bogatstva i blaga potopljenog hrama.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdiće gdje se hram nalazi, a onda će moći i da se domogne skrivenog blaga. Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmijeha druge djece, koja su obično govorila: “On više nije kao mi. Više voli da bulji u more, jer se plaši da ne izgubi u igrama.”
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu. Iako nije uspijevao da čuje stara zvona sa hrama, dječak je vremenom naučio razne stvari. Primjetio je, na primjer, da ga šum talasa, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava. Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palinovom lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije uspijevao da pomete – ali zvona sa potopljenog hrama nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njime, i uporno tvrdili da čuju zvona. Ali dječak to nije uspijevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: “Suviše si zaokupljen zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi opet da se igraš sa svojim drugarima. Možda je samo ribarima dopušteno da ih čuju.”
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: “Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu plažu, jer sam je zavolio.” I još pomisli:”možda je sve to samo legenda, i možda su se u zemljotresu zvona polomila, i zauvijek zamukla.”
Te večeri, riješio je da se vrati kući. Prišao je okeanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu – i kako više nije bio zaokupljen zvonima – mogao je slobodno da se smiješi pred ljepotom pjesme galebova, hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žagor svojih drugova u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svoga djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i – onako kako to samo djeca umiju – zahvaljivao je što je živ. Bio je uvjeren da nije uludo straćio vrijeme, jer je naučio da posmatra i poštuje Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih drugara u igri, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I sljedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonulog hrama, na veliku dječakovu radost.
Poslije više godina – već kao odrastao čovjek – vratio se na žalo svoga djetinjstva. Nije više namjeravao da iskopava nikakvo blago sa dna mora; možda je sve to bilo samo plod njegove uobrazilje; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u djetinjstvu. No, ipak, riješio je da se malo prošeta, da bi slušao hujanje vjetra i pjesmu galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je razgovarao o potonulom ostrvu s hramom i zvonima.
“Otkud vi ovdje?”, upita.
“Čekala sam te”, odgovori ona.
Primjetio je da se žena – uprkos tolikim godinama koje su prošle – nimalo nije promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu svesku, s bijelim, praznim listovima. “Piši: ratnik svjetlosti obraća pažnju na dječije poglede. Jer djeca umiju da posmatraju svijet bez gorčine. Kad hoće da sazna da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, želi najprije da vidi kako neko dijete na nju gleda.”
“Šta je to ratnik svjetlosti?”
“Ti znaš”, odgovori ona, smiješeći se.
“To je onaj ko je kadar da pronikne u čudo života, da se bori do kraja za nešto u šta vjeruje i – najzad – da čuje zvona koja bruje sa dna mora.

Koeljo

ZAŠTO MORAMO DA SLUŠAMO SVOJE SRCE?

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.
- Jer tamo gdje ono bude, tamo će biti tvoje blago.

- Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahtijeva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.
- To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže.

Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su vidjeli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Svijeta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli.

Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspjeti da nađe blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.

- Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim.
- To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promijeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.

- Zašto onda trebam da slušam svoje srce?
- Zato što nikad nećeš uspjeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budes pravio da ga ne slušaš, ono će uvijek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svijetu.

- Čak i kad je sklono izdaji?
- Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umjećeš da se nosiš sa njima.
Niko nije uspio da pobjegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.

Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da osjeća strah i više nije želio da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno.

“Čak i ako malo izvoljevam”, govorilo je njegovo srce, “to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspjeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koji su mogli biti lijepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena u pijesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo”.

- Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez mjeseca.
- Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Vječnošću.

“Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja” – reče mladić svom srcu.
“Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svijetli, jer sam znao da je svaki taj čas dio sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.”

Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Svijeta.

Ispričalo mu je kako je srećan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog pijeska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno pijeska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne hiljade miliona godina da bi ga stvorila.

“Svakog čovjeka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago”, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo djeci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smjerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slijede put koji im je obilježen, a to je put Lične Legende i sreće. Smatraju da je svijet pun prijetnji – i da zbog toga taj svijet postaje opasan.
Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše riječi čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu slijedili svoje srce.

Paolo Koeljo – Alhemičar

JEDANAEST MINUTA

Srela sam jednog čovjeka i zaljubila se u njega. Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga: od njega ne očekujem ništa… Znam da ću za tri mjeseca biti daleko, on će biti samo sjećanje, ali neću uspjeti da živim bez ljubavi; bila je to moja granica…

Voljela bih da za njega uradim ono što je on uradio za mene. Mnogo sam razmišljala i otkrila da nisam ušla u kafe slučajno; najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo prije nego što su se tijela vidjela.

Uopšte, ti susreti dešavaju se kada stignemo do naših granica, kada nam je potrebno da emotivno umremo i vaskrsnemo. Susreti nas čekaju – ali mi u najvećem broju slučajeva izbjegavamo da se oni dese.

Međutim, kada smo očajni i ništa više ne možemo izgubiti, ili pak, kada smo oduševljeni životom, tada se nepoznati pojavljuje i kretanje našeg unutrašnjeg univerzuma mijenja pravac.

Svi znaju da vole, jer su se rodili s tim darom. Neki to rade prirodno dobro, ali većina treba da ponovi gradivo, da se ponovo sjeti kako se voli, i svi – bez izuzetka – imaju potrebu da gore u vatri svojih proživljenih emocija, da ožive neke radosti i boli, uspone i padove, sve dok ne postignu onu nit vodilju koja stoji iza svakog novog susreta; da tamo postoji jedna nit i, dakle, tijela uče jezik duše, i to se zove seks.

Koeljo – Jedanaest minuta

Ljubavna strast dovodi ljude u stanje kad prestaju da jedu, da spavaju, da rade, kad gube svoj duševni mir. Mnogi se uplaše kad se ona pojavi, jer uništava sve što su do tada postigli i stvorili.
Niko ne voli da vidi svoj svijet u ruševinama. Zato mnogi ljudi uspijevaju da se suprotstave toj prijetnji, i da očuvaju kuću ili bilo koju tvorevinu koja je već trula iznutra. To su čuvari preživjelih stvari.
Drugi, pak, postupaju suprotno: predaju se bez razmišljanja, nadajući se da će im ljubav riješiti sve probleme. Prepuštaju drugoj osobi svu odgovornost za vlastitu sreću i pripisuju joj svu krivicu za eventualni neuspjeh. Neprestano su u euforiji jer se dogodilo nešto čudesno, ili u depresiji, jer je nešto, što nisu očekivali, sve opustošilo.
Okrenuti ledja strasti ili joj se slijepo prepustiti – koja je od te dvije mogućnosti manje destruktivna? Ne znam.
Paulo Koeljo

Bog zna da smo mi umjetnici života.

Jednog dana nam daje čekić za skulpture, drugog dana kičice i boje za sliku, ili hartiju i olovku za pisanje.

Ali nikad neću moći da upotrijebim čekić za slikanje platna, ili kičicu za klesanje skulpture.

I zato, ma koliko to bilo teško, moram da prihvatim današnje blagoslove koji mi liče na prokletstva zato što patim, a dan je lijep, Sunce sija, djeca pjevaju na ulici.

Jedino tako ću uspjeti da prevaziđem bol i da ponovo izgradim svoj život.

Paulo Koeljo – Zahir

Najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo prije nego što su se tijela vidjela.
Koeljo

Ponekad je neophodno boriti se s Bogom. Svako ljudsko biće, u jednom trenutku, vidi kako mu neka nesreća prolazi kroz život; to može biti rušenje nekog grada, smrti djeteta, optužba bez dokaza, bolest koja nas ostavlja zauvijek obogaljene. Tog trenutka, Bog izaziva čovjeka da Mu se suprotstavi i da odgovori na Njegovo pitanje: “ Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan život koji je toliko kratak i ispunjen patnjom? Koji je smisao tvoje borbe?”
Tada se čovjek, koji ne umije da odgovori na to pitanje, miri sa sudbinom. Neki drugi, pak, koji traga za smislom života, zaključuje da je Bog bio nepravedan, i počinje da izaziva svoju sudbinu. U tom trenutku, s neba se spušta drugi oganj – ne onaj koji ubija, već onaj što razara stare bedeme, i pruža svakom ljudskom biću njegove prave mogućnosti. Kukavice nikad ne dopuste da njihovo srce zapali ta vatra – jedino žele da se novo stanje što pre vrati na pređašnje, da bi mogli da nastave da žive i razmišljaju na onaj način na koji su navikli. Oni hrabri, međutim, spaljuju sve što je staro, i – čak i po cijenu strašne unutrašnje patnje – napuštaju sve, uključujući i Boga, i nastavljaju naprijed.
Hrabri su uvijek tvrdoglavi.
Sa neba, Gospod se zadovoljno smješkao – jer to je bilo upravo ono što je On želio – da svako drži u svojim rukama odgovornost za vlastiti život. uostalom, dao je svojim sinovima najveći od svih darova: sposobnost da biraju i odlučuju o svojim postupcima.
Jedino su muškarci i žene sa svetim plamenom u srcu imali hrabrosti da se suoče s Njim. I jedino su oni poznavali put povratka ka Njegovoj ljubavi, jer bi naposljetku shvatili da nesreća nije bila kazna već izazov.
Koeljo

Najviši cilj ljudskog bića je da shvati potpunu ljubav. Ljubav nije u drugome, već u svakom od nas i mi je sami u sebi budimo. Međutim, da bismo je probudili, potreban nam je drugi. Univerzum jedino ima smisao ukoliko imamo nekoga s kim ćemo dijeliti svoja osjećanja.
Koeljo